Jedna od definicija “ludosti” je stalno raditi iste stvari i očekivati drugačije rezultate – iako nismo zadovoljni istim rezultatima. Ljudi su skloni optuživati 
Boga 
Sudbinu 
Direktora 
Državu 
Kolegu 
Bivšu 
Prijatelja 
Roditelje… a prije toga nisu uradili sve što su mogli. Nisu iskoristili sve svoje potencijale. Nisu prihvatili odgovornost za svoje postupke. Nisu spremni izaći iz zone komfora.
Trenutno gradim svoj profesionalni vizualni identitet, i da budem iskren nisam tačno siguran uvijek šta radim
, ali za sada rezultati su dobri. Ponekad mi je zaista teško, ali opet skoro uvijek zanimljivo i većinom ispunjavajuće jer konstantno učim i razvijam nove vještine, jer me stalno posao tjera da izlazim iz zone komfora. Na neki način sam 
ONE MAN ARMY, tako da često učim na svojim greškama, ali učim!
Spreman sam uvijek učiti od drugih ljudi. Gledam šta konkurencija radi, i ponekad se javi pomažuća zavist. Umjesto da se prepustim odmažućoj zavisti, prihvatim da rade nešto bolje i razmišljam šta ja trebam unaprijediti u svom radu da budem prvo isto tako dobar, a zatim još bolji, drugačiji i autentično jedinstven. Koje vještine trebam naučiti, i kako da ih naučim?
Ako stalno budemo išli poznatim putem, ako stalno budemo copy/paste roditelja, kolege, prijatelja, direktora, ako stalno budemo u sjeni svog velikog mentora, ako nismo spremni da budemo ismijani i odbačeni, nećemo nikada izgraditi svoj jedinstveni profesionalni autentični stil i identitet. Spreman sam uvijek učiti od drugih, ali spreman sam isto stvarati svoju kategoriju.
Moj moto je uvijek bio, kako možeš ostaviti novi otisak u čistom snijegu, kako možeš uraditi nešto šta većina ljudi ne radi, kako možeš izdvojiti se iz mase i ne raditi ono što svi rade? Nekad mi to polazi za rukom, nekad ne, nekad je to dobro, nekad ne.
Možda je to razlog zašto sam se vratio u Bosnu, i kao Don Quijote nastavljam borbu protiv vjetrenjača. Tu i tamo se pronađe neki Sancho Panza i zajedno idemo na vjetrenjače. Možda ću jednog dana odustati, možda, ne znam. Možda trenutno ne vjeruješ u sebe. To je ok, ponekad sasvim normalno. Većinu dana u godini, ja ne vjerujem u sebe isto. Ali bitni su oni dani kada vjerujemo. A taj glas da nisi dovoljno dobar, neće nikada potpuno nestati, ali možeš naučiti da svira kao radio u pozadini na kojeg ne obraćaš puno pažnje. Ako ne vjeruješ u sebe trenutno, pronađi osobu koja će vjerovati u tebe dok ti ne počneš vjerovati u sebe. Samostalno ili zajedno stvorite svoju jedinstvenu autentičnu kategoriju, tako da jednog dana postanete sinonim za posao koji radite. Ništa što je vrijedno na ovom svijetu ne dolazi jednostavno i za uspjeh preko noći potrebno je X godina.