Dovoljno sam star da se sjećam kako je spavati bez mobitela na dohvat ruke. Nisam nikada bio niti ljubitelj noćnih ormarića niti lampi pored kreveta, što je imalo svoje posljedice u noćima kada nije bilo mjesečine niti ulične rasvjete koja bi se probijala kroz otvorene zavjese da osvijetli putanju. Ako se nisam pravilno spremio za spavanje, ponekada sam se znao probuditi u sitne sate i ugledati mrkli mrak ispred sebe. Svjetlo i izlazna vrata su bila na drugom kraju sobe, a kupatilo još dalje. Tih nekoliko koraka bi se pretvorilo u ekstremnu igru žmire, čak i gore, se većim ulogom, jer nema varanja i svjetlost ne prolazi kroz povez. Plus, priroda zove, dok sat otkucava. Raširio bih ruke ispred sebe, lagano mahao poput slijepca bez štapa dok ne napipam prekidač ili kvaku. Stopalima bi pravio male korake prema vratima, trudeći da se ne spotaknem. Ako bi braća spavala, paljenje svjetla u sobi nije bila opcija, tako da put do kupatila je bio znatno produžen. Misli koje su pokušavale da me uvjere šta se sve krije u mraku, svakako nisu pomagale dok sam razmišljao koje su mi opcije na raspolaganju. Po sjećanju, pronašao bih put do destinacije i brže bolje vratio se u krevet istom putanjom pokušavajući uhvatiti još koji sat sna.
Sada kada sam veliki momak, nisam ni slutio da će ostatak života oslikavati ovo iskustvo, kako moje s vremena na vrijeme, a pogotovo svakodnevno iskustvo mojih klijenata. Rad na sebi je poput buđenja u sred noći bez svjetlosti na vidiku ili možda ulaska u sobu gdje je tama domaćin. Međutim, Iako tama i mrak dominiraju to ne znači da nema izlaza. Ne postoji soba bez vrata. Možda poput malog djeteta koje se probudi i traži izlaz, tako se i mi često ponašamo u životu. Ne plašimo se mraka, već onoga što se možda nalazi u mraku. U mraku postoji jedino ono što mi zamislimo, a misli dolaze iz nas. Lagano ustanite, prvo jedna, pa druga noga. Raširite ruke ispred sebe i malim koracima vucite stopala prema naprijed. Možda ne znate niti u kojem je pravcu izlaz, većinom je tako u životu, za početak je bitno samo da se krećete. Poput kretanje u labirintu. Držite se jedne strane i prije ili kasnije izlaz ćete pronaći.
Život je ponekada okrutan te kada i pronađemo vrata u mraku, vrata su zaključana. Ključ je negdje u toj prostoriji, možda upravo pored vas. Možda ćemo trebati se vratiti nekoliko koraka, ali ključ je u istoj prostoriji. Ponekada, nitko ne dolazi da nas spasi. Naše tijelo je jedina konstanta tu da nam pomogne. Bez obzira da li pokušavaš da ostaviš tu dugogodišnju ružnu naviku, pomjeriš kilažu ili rekord trčanja, preboliš staru ljubav ili napokon položiš novi ispit, princip je isti, sve ostalo su nijanse. Laganim koracima i samo naprijed, mrak nije izgovor. Možda, ustvari, sigurno će biti par udaraca, ožiljaka i modrica, ali uvijek smo mnogo jači nego što mislimo. Ništa se ne mijenja, ako se ništa ne mijenja. Ne trebamo vidjeti sve korake ispred sebe, samo napraviti sljedeći.
Pročitajte ostale postove na blogu: www.elis.ba/blog
Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: [email protected]