Jučer čitam neki psihološki motivacijski post sa zilion lajkova o tome kako trebamo težiti da radimo 4 sata dnevno i ostatak vremena posvetimo onome što nam je jednako ili još važnije u životu. Apsolutno se slažem, to je i moj lični cilj (iako se nekada zapitam šta ću s tolikim vremenom, ali to je za neke druge prilike) i nadam se da ću ga ostvariti kroz par godina.
Nije problem to prodavati, ali kome prodajemo? Žao mi je što ću biti iskren, ali većina vas koji ovo čitate to nikada nećete ostvariti. (A možda ni ja!) Wow, najgori mogući psihoterapeut, hvala ti što mi sereš po snovima ovako rano uz ovako kišan dan. Žao mi je, ali samo sam iskren. Istina boli, ali i oslobađa.
Oni koji me poznaju znaju da radim kao mazga. Ni 100 sati rada (ali i ljenčarenja) sedmično mi ponekad nije bilo strano (nije za hvalisanje i više nije tako, usporavam, na teži način naučio). Kako sam trenutno u procesu donošenja jedne važne odluke, na raskršću života, razmišljam kako sam došao ovdje.
Mnogo malih, sitnih odluka. Nekada ih je neko donosio za mene, od toga da napustimo Švicarsku, do odluke da ne mijenjam srednju školu nakon početnog stresa (ostao sam zbog divnog razrednog, iako me nije mogao zaustaviti da na trećoj godini pređem u drugo odjeljenje zbog vršnjačkog nasilja), pa sve do faksa koji sam upisao u drugom gradu jer sam pao gramatiku na prvom izboru.
Upis psihoterapije i odlazak u Ameriku bili su više bijeg od emocionalne praznine koja je tada vladala. Brojni poslovni uspjesi, od kojih sada ubirem plodove, posljedica su malih efekata leptira (odličan film, neki dan ga opet pogledao). Biti na pravom mjestu, u pravo vrijeme. Ostalo je historija. Ovaj život je bio tako blizu da se nikada ne dogodi.
Nedavno mi klijent kaže: “Uradio sam sve što treba, ali opet nisam uspio.”
Imam prijatelje koji rade jednako kao ja, ili još više, a opet, zadnja rata stambenog kredita im je daleko u budućnosti, ili možda nikada neće ni imati svoj stan. Ponekad nije do truda. Ponekad je, jednostavno, sranje. Gradimo dvorac od hrpe govana, i iako možemo naći kutak gdje manje smrdi, opet je to sve sranje.
“Trudi se i sve će biti dobro.” Možda. A možda i ne.
Znam da je moj život u nekim trenucima bio splet sretnih okolnosti koje su, uz moj trud naravno, dovele do ovoga gdje sam sada. Međutim, veoma lako je moglo biti potpuno drugačije. Zadnjih mjesec-dva osjećam bol u jednom dijelu tijela i pomalo izbjegavam posjetiti doktora. Možda iz nemara, a možda iz straha da je nešto ozbiljnije. Sve dok ne znam, ništa se ne dešava, zar ne?
Izračunao sam da godišnje vozim oko 500 do 600 sati automobil. To je preko 5.000 sati kroz život (većinu tog vremena sam se sam vozio, zato toliko vremena za pametovanje). Više puta, ne svojom krivicom (a ponekad i svojom), mogao sam imati tešku saobraćajnu nesreću. Za sada, hvala Bogu, nisam. Tu i tamo sam nešto ogrebao, ali ne nosim bez razloga naočale. Sve što sam naporno gradio kroz 20 godina mukotrpnog rada može nestati za par sekundi. Kako materijalno, tako još važnije – zdravlje, fizičko i psihičko.
Roditelj koji je pritom cijeli život zdravo živio i “na vrijeme” dobio dijete, a ima dijete s posebnim potrebama, možda nikada neće moći sebi priuštiti 4 sata rada sedmično. Osoba koja je zlostavljana u djetinjstvu, od roditelja ili vršnjaka, možda nikada neće imati dovoljno snage da se izbori s određenim demonima. A možda je priroda učinila svoje i imamo ograničen mentalni kapacitet. Nemamo svi poduzetnički duh, niti dovoljno muda ili ludosti za to – i to je ok.
Ima li smisla onda živjeti? Da li da se…?
Ostajem opet – optimista. Mislim da ima smisla. Jedina sigurnost u životu je promjena.
Ali, oprezno kad uspoređujete svoj život s nekim citatom.
Oprezno čija sranja gutate. Ključna riječ je KONTEKST!
Možda nećete imati savršen život. A možda i ne trebaš.
Jedna klijentica mi je ispričala kako je otišla kod jedne fensi-šmensi terapeutice sa diplomama od zida do zida. Kancelarija je više izgledala kao oltar nego kao sigurno mjesto gdje prošlost može da se umiri poput novorođenčeta u majčinim rukama. Nije otišla na drugi sastanak, sve je bilo presavršeno za njen i ovako sjeban život.
Kod mene nema diploma na zidu, jeans hlače i pamučna jednobojna majica, ili karirana košulja ako je hladno. Čovjek i čovjek. Diplome su javne i online, ako je nekome do toga.
Ako živimo u budućnosti ili prošlosti, nećemo moći vidjeti šta je ispred nas. Nije savršeno, ali je moje. To je jedino što imam.
Šta je bila poenta svega ovoga? Ne znam, nisam siguran. Možda da ne gutate sve što mi šmensi-fensi stručnjaci prodajemo, čak ni od mene (možda sam i ja jedan od tih šarlatana). Možda da čak po kišnom danu (da ne kažem u onom dvorcu od…) pronađete nešto lijepo. Možda je lako meni govoriti, možda ako dobijem pozitivne rezultate onog pregleda, možda neću tako misliti. Ne znam. Ja ode gledati rode, čak i po kišnom danu. Volim da ih vidim. Veličanstvena bića…
Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: [email protected]
Psihoterapija uživo: Sarajevo