Asocijalni psiholog, zvuči poput oksimorona, ali kada malo bolje razmislimo, prije ili kasnije, možda je to neizbježna stanica na ovom profesionalnom putu. Progresivni tok karijere, ono što čujemo i vidimo u terapeutskom kutku uz upoznavanje ljudske rase, prosto dovede čovjeka do ove tačke. Bez brige, nisam u procesu sagorijevanja, naprotiv. Ne morate zvati mog supervizora, radi se o nečemu mnogo dubljem, nešto što je prisutno s nama od rođenja, a sredina i posao samo to pojačaju. Možda je bolje da uvedem adekvatniji pojam, introvertni psiholog. Možda su to i jedini psiholozi koji postoje! Ali, ima tu malo i nedruštvenosti da se ne lažemo. Introverzija kao ljudska dimenzija je djelomično produkt našeg genetskog koda, a dio društvene sredine i psihosocijalne interakcije kroz proces odrastanja.
Sjećam se prvog dana osnovne škole. Majka me dovela i ostavila pred ulazna vrata škole u pretrpanom dvorištu djece koje meni izgledalo tada, ali i sada, poput nogometnog stadiona. U mojoj glavi je to bilo dramatično i traumatično, poput kada mama ptica gurne bebu pticu iz gnijezda i očekuje da leti prvi put samostalno u životu. Majka je produžila do grada i nešto kasnije se vratila kući. Kada se vratila, zatekla me kako sjedim u svojoj sobi. Markirao sam prvi dan škole, možda sam i oborio svjetski rekord. Kako to inače biva, majka je postavila pitanje na koje je već znala odgovor: Šta radiš ovdje? S pokušajem ljutitog glasa, kojeg je odavao osmijeh. Prosto sam pogledao u pod, slegnuo ramenima i samo izjavio da je bilo mnogo djece u dvorištu.
Ne mogu baš reći da mrzim ljude, ali ne mogu baš ni reći da ih volim, barem ne uvijek, barem ne svaki dan. Kada iz prvog reda gledaš iz godine u godinu sve ono najgore što ljudska vrsta ima da ponudi, teško je ostati imun, pogotovo ako si oduvijek život gledao prvo unutra, prije nego pogledaš vani. Niče je izjavio: Ako dovoljno dugo gledaš u ponor i ponor će gledati u tebe. Poput glavnog lika iz knjige (i filma) zelena milja. Umoran sam šefe, kako bi veliki nježni div rekao. Umoran od ljudske okrutnosti. Radeći psihoterapiju i aktivno baveći se humanitarnim radom kroz međunarodne organizacije, nagledao sam se tih stvari koje ljudska duša ne bi trebala doživjeti, ljudske uši ne bi trebale da čuju, ljudske oči ne bi trebale svjedočiti. Čovjek voli reći da nije životinja. Slažem se, životinja se bori da preživi, čak kada je okrutna, a čovjek!? Iako može biti prisutan i saosjećajni umor kod pomagača, zna se kome je najteže kada se vode ovakvi razgovori. Udaljenost boli sagovornika u psihoterapiji je jednaka udaljenosti između sjevernog i južnog pola zemlje, ali svejedno obje strane osjete hladnoću. Vjerujem da srce tame ljudske civilizacije ima puno više toga za ponuditi i nikada nas neće prestati iznenađivati šta ljudska glupost može izmisliti.
Ali postoji nešto i s druge strane. Možda su upravo te duše koje gledaju unutra najbolje za taj posao. Kako bi Susan Cain rekla, živimo u svijetu ekstroverta koji prosto ne žele da začepe. Kao što je svijet prilagođen dešnjacima, tako i ekstroverti dominiraju. Niti jedna osoba nije potpuno introvertan niti potpuno ekstrovertan. U zavisnost od situacije i publike, osoba može biti oboje, ali većinom jedna strana dominira. Možda se ekstrovertno dominantnije osobe plaše tog glasa koji će progovoriti iz njih. Da, ima nešto tamno, ali ima i neko svjetlo koje se čuje kada na trenutak prosto začepimo i dozvolimo mislima da ispričaju svoju priču. Sigurno nećete pronaći psihologa koji postao psiholog zbog novca ili slave. U ovom slučaju bi se moglo raditi o oksimoronu. Ne kažem da se ne može doći do slave ili novca, ali nikome nije primarni cilj.
Mislim da barem meni moja povučenost pomaže da bolje shvatim osobu s druge strane fotelje. Kada podijelim svoje neke sumnje s klijentima, u početku nikada ne vjeruju da preferiram kvalitet ispred kvantiteta i da zapravo nisam toliko društven. Da volim ljude poput začina u hrani, u dozama s pažljivim izborom. Ponekada malo eksperimentišem, ali neki začini pronađu uvijek svoje mjesto u mojem životu. Većina klijenata ima slične misli i strahove. Možda je to razlog zašto mislim da ih mogu bolje razumjeti. Kada kažem da razumijem, da osjete istinu u glasu. Psiholozi i ostale pomažuće struke stoje poput Spartanaca u Termopilskom klancu. Nadjačani i nadbrojani i s velikom vjerovatnoćom da neće dočekati zoru, ali opet stoje, prosto naoružani svijetlim štitom nade protiv nadolazeće vojske Pandorine kutije.
Kada se klijenti bolje osjećaju, napuste terapiju, to je prirodan proces. Često odu prije nego se istinske promjene dese i ponekada je teško vidjeti završni produkt zajedničkog rada. Tako da psihoterapeuti većinom provedu boreći se tamom, bez uvida u svjetlost. Iz tog razloga volim ohrabriti ljude da mi se jave i s lijepim vijestima. Malo motivacije za nove bitke. Zato budite nježni prema svojim psiholozima, nemojte ih tako brzo slomiti. Imajte razumijevanja ako ponekada ne vole svijet oko sebe. Nitko ne može živjeti bez drugih ljudi, mi smo socijalne životinje. Ali je u redu ako neke dane ne volimo svijet oko sebe. Ja ne volim ljude svaki dan, otvoreno to mogu reći. Ne mogu sebi uvijek priuštiti da imam taj luksuz da nikoga ne vidim cijeli dan. Ali kada mogu, volim se družiti lijepom knjigom, zanimljivim istraživanjem, glupom serijom ili prosto posmatrati svoje misli. Ali, kao što nitko nije potpuni introvert, isto tako jednako volim ponekada tipkati cijelu noć dragom osobom dok zora ne pokuca na prozor ili ispijati čaj satima s dobrim prijateljem sve dok nas konobar ljubazno ne zamoli da napustimo prostorije. Mene je mama vratila na taj stadion i gurnula u svijet iz gnijezda, zahvalan sam na tome. Čak i umjetnik ili pisac koji stvara u tišini, želi pokazati svijetu šta je uradio i stvorio. Želi ostaviti mali trag i rizikira da možda ipak nitko neće ni razumjeti ni vidjeti to djelo koje nama toliko znači. Želi da njegov rad netko primijeti, poput malca koji počašćeno posmatra svoj novi uradak koji je mama ponosno stavila na frižider da tata i sestra vide kada se vrate doma.
Mislim da nije realno da nam je stalo do cijelog svijeta, barem ne uvijek, ali da barem naučimo biti cijeli svijet nekim ljudima. Barem tokom jednog razgovora. Kada radim s klijentima potpuno se posvetim tom jednom svijetu. Kada pričam s prijateljem preferiram kvalitet ispred kvantiteta i nemam ništa protiv da smatraju da sam možda asocijalni psiholog. Ako sam započeo pesimistično dozvolite da završim jednim po meni optimističnim citatom iz filma i predstave The Whale: Da li ste ikada imali osjećaj da ljudi nisu u stanju da im nije stalo? Ljudi su nevjerovatni!
Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: [email protected]
Naručite knjige – 15KM + poštarina:
1.Prvi ABC Mladog Psihoterapeuta
2.Sada & Ovde Moja Prva Meditacija
3.Male Metafore Velike Misli