Depresija pogađa milione ljudi diljem svijeta te iz godine u godine rast broj ljudi koji imaju neki oblik depresije. “Moderni“ kapitalistički način života, otuđenje od prirode i ljudi su samo neki od faktora koji doprinose prevalenciji depresije. U istraživanju koje je sprovedeno 2013 godine utvrđeno je da svaka 3 osoba ima ili je imala neki oblik depresije u BiH, dok svaka 10 osoba ima ekstremne simptome depresije. Od osoba koji imaju neki oblik depresije, svega 10% njih je potražilo neki vid pomoći (Miljković et al., 2013).
Često pogrešno koristimo riječ depresija umjesto tuge u svakodnevnom govoru, kako bismo opisali svoje privremeno potišteno stanje. Tuga i depresija nisu sinonimi. Tuga je pomažuća emocija i normalna reakcija organizma koja se javlja kada doživimo gubitak nečeg što nam je vrijedno u životu. Ako nas voljena osoba napusti/ umre, ili izgubimo posao, sasvim je normalno reagirati tugom jer smo privremeno izgubili nešto što nam je vrijedno u životu. Ovo nas čini ljudima. Ponekad osjećati bol znači da smo izgubili nešto što nas je činilo veoma sretnim ranije. Što ne znači da ne možemo ponovo u budućnosti izgraditi nešto što smo privremeno izgubili.
Kako nastaje depresija onda ikako!?
Za razliku od sniženog i tmurnog raspoloženja, depresivna epizoda predstavlja sindrom ili skup simptoma koji obuhvaćaju pretjeranu kognitivno – emotivno – bihejvioralnu i fiziološku reakciju osobe. Depresivna epizoda ne mora nužno značiti depresivnu bolest. Kada tugovanje postane prolongirano, nesrazmjerno s gubitkom, te kad se za gubitak vezuje samooptuživanje, osjećaj krivice i bezvrijednosti, može doći do formiranje određenog stepena i tipa depresije. Određene osobe imaju genetsku predispoziciju da budu više podložni depresivnom raspoloženju. Pored gena dodatni faktori koji mogu doprinijeti razvoju depresije jesu razvojni faktori (odrastanje, rane traume) te trenutni stresni događaji u životu osobe. Ono što je možda najvažnije jeste da osobe koji imaju neki oblik depresije karakteriše specifičan iskrivljen set misli koji održava depresiju. Upravo je fokus terapije na identifikaciji pogrešnih misli i jačanju samoefikasnosti, te stvaranje jednog novog funkcionalnog i pomažućeg seta misli osobe koji će joj pomoći na ponovo pronađe zadovoljstvo u životu.
Ne samo u slučaju depresije, već za skoro sve psihološke poteškoće, farmakoterapija je rijetko efektivno rješenje. Lijekovi mogu samo privremeno ublažiti bol, ali nikako samostalno sanirati problem.
Kada to treba onda koristiti lijekove za depresiju!?
Lijekovi se jedino preporučuju u slučaju kad osoba boluje od endogene (major) depresije, odnosno kad osoba pogrešno misli zbog biohemijskog disbalansa u organizmu. U ovom slučaju se treba kombinirati farmakoterapija i psihoterapija. Lijekovi su tu samo da osoba dopliva do površine, jer u nekim slučajevima osoba može biti toliko daleko od obale, da bez obzira šta joj govorite, riječi ne mogu doprijeti do nje. Međutim, i u tim slučajevima se može veoma efikasno djelovati psihoterapijom. Dugotrajna upotreba lijekova može izazvati ovisnost i mnoge nuspojave.
Neki od znakova koji mogu ukazivati na depresiju:
– Osjećaj gubitka, praznine i nedostatka
– Osjećaj krivice
– Osjećaj ožalošćenosti, sažaljenja i plačljivosti
– Osjećaj usamljenosti
– Osjećaj psihičkog bola i patnje
– Samooptuživanje
– Obezvređivanje
– Ruminativni misaoni proces i pesimizam
– Poremećaj spavanja
– Gubitak apetita i interesa za seks
– Suicidalne misli
– Gubitak interesovanja u aktivnostima koje su osobi ranije donosile zadovoljstvo
Ako se pronalazite u gore navedenom tekstu, bilo bi poželjno da potražite pomoć. Nema potrebe da nastavite patiti! Ako imate blisku osobu koju prepoznajete ovde ohrabrite je da potraži pomoć, ali konačnu odluku mora donijeti sama osoba! Glavno što bi trebali zapamtiti jeste, da bez obzira koliko teško bilo, uz pravu pomoć i podršku – Najgora depresija će proći…
#Ponedeljak_sa_Psihoterapeutom #elispsihoblog