Psihoterapija je previše ozbiljan proces, da bi se propustila prilika da se iskoristi humor. Ako ste koristili neke od usluga koje nudim, ili prisustvovali nekim aktivnostima koje sprovodim, primijeti ćete da se često volim našaliti. Volim laskati sebi da imam dobar smisao za humor, ali to nije na meni da sudim (pomalo arogantno zapravo čak i za izjaviti care). Tu i tamo pogodim u sridu, ali muk prostorije mi isto nije stranac. Možda jednog dana dostignem status da mi ljudi daju aplauze i pucaju lajkove zbog ulizivanja, bez čitanje teksta i mojih fora. Ali do tada moram naporno raditi, i raditi na novim šalama i aktivnostima.
Humor uvijek mora biti usmjeren na neki postupak ili ponašanje, a nikada na ličnost!
Međutim, humor ne koristim nužno samo kao razbijač tenzija ili obrambeni mehanizam, već isto kao dijagnostički alat. Ako osoba nije u stanju da stavi barem mali osmjeh na lice, to govori dodatno o ozbiljnosti situacije. Da li to znači da trebam pojačati šale!? Apsolutno ne, upravo suprotno. U tom trenutku više se usmjeravam na saosjećanje i bezuslovno prihvatanje. Ako psihoterapeut ne primijeti da neka strategija ili tehnika ne djeluje, i nastavi uporno raditi iste aktivnosti, narušiti će terapijski odnos, i što je još važnije umanjiti efekt terapijskog ishoda. Možda kod stari nana i baka ili tetki djeluje tehnika uporni pritisak da jedemo, dok ne pokleknemo. Ali, u psihoterapiji ne možemo sebi ovo priuštiti, možemo pokušati samo jednom ili dva puta, prije što smo prinuđeni da izvadimo nove alate iz naše psihoterapijske bilješke, prije što smo prinuđeni da pronađemo nove neistražene puteve spoznaje.
Ponekada se osobama koje imaju depresiju preporučuje barem malo da stimuliraju mišiće lica, u obliku osmjeha. Fake it till you make it (barem povremeno, barem malo). Nitko ne traži veliki lažni kripi kezzz, ili ti Joker smile (Why so serious!?). Već blagi osmjeh koji može stimulirati hormone sreće. Čak ako se ne radi o pravom osmjehu – Duchenne smile, sa stopalima vrane pored očiju. Ako napravimo blagu stimulaciju mišića lica u obliku osmjeha, direktno dolazi do lučenja – dva vojnika sreće dopamina & serotonina, koji djeluju pozitivno na naše cjelokupno raspoloženje.
Zato je od iznimne važnosti da se okružimo sa voljenim ljudima koji izvlače najbolje iz nas, pogotovo u teškim trenutcima. Ljudi koji istinski vjeruju u nas, dok mi ne počnemo vjerovati u sebe!
Postoji isto tako terapija smijanjem. Nisam siguran koliko je efikasno, mislim da čak i nema naučnu podlogu. Meni lično više vuče na patologiju, ne nužno klijenta, već voditelja. Potražite na googlu i sve će vam biti jasno. Mislim da Joaquin Phoenix bi pobjegao glavom bez obzira. Kao sve u životu, potreban je balans. Ništa ne treba raditi iz krajnosti u krajnost! Ili što bi RDJ rekao Never go full…Pored fizičke stimulacije, jasan uvid u problem, te dodatne konkretne tehnike su neophodne za istinski, emocionalni, terapijski i lični rast.
Osobe koje imaju uravnotežene emocije mogu čak tokom ranog tugovanja, poštujući vrijeme, trenutak i mjesto, da kroz osmjeh se prisjete drage osobe, koja više nije dio njihovog života. Tako držimo emocije pod balansom. Osjećamo ogromnu bol i gubitak, ali opet možemo biti zahvalni, i sa osmjehom koji krije suze u očima prisjetiti se lijepih trenutaka s voljenom osobom.
Život je ponekada previše depresivan da bismo stalno bili ozbiljni! Nemojte život uvijek bukvalno shvatati.
Ne uzimati život previše ozbiljno, nitko se neće živ izvući. Živite život, dozvolite da budete zavedeni, dozvolite da budete nasmijani. Ponekada nakon teškog perioda i gubitka, nismo sigurni kada se možemo ponovno početi smijati. Možemo čak i osjetiti krivicu. Kod svake osobe ovaj period je različit. Dozvolite sebi da ponovno živite.
Život i um su ponekada kao padobran – funkcionišu jedino ako su potpuno otvoreni. Možemo pronaći smislen i vrijedan život, jedino ako osjetimo sa vremena na vrijeme sve što je pod našim padobranom emocija.