U čast Tezeja koji je spasio djecu Atene porazivši Minotaura, Atenjani bi svake godine plovili Tezejeovim brodom do Delosa. Ovo hodočašće se nastavilo stotinama godina kasnije. Isti taj brod je svake godine trebalo održavati, mijenjati dasku po dasku, dokle u jednom trenutku nije bilo više niti jedne jedine daske u kojoj je plovio sam Tezej. Stoljećima kasnije, filozofi su se zapitali: Je li to i dalje Tezejev brod!?
Većina ćelija u našem tijelu prolaze kroz proces promjene, neke brže, neke sporije. Poput Tezejevog broda, vremenom naše fizičko tijelo i um prolaze kroz proces metamorfoze, sviđalo se to nama ili ne. Naš pogled na svijet je još više podložan promjenama. U zavisnosti od odgoja i sredine u kojoj odrastamo, informacija koje usvajamo tokom života i obrazovanja te uz genetski kod, formiramo našu svijest, stavove, vrijednosti, želje i ciljeve. Sve ovo utiče na naše odluke i ponašanje. S razlogom se možemo upitati, nakon brojnih putovanja jesmo li mi i dalje ista osoba koja je započela ovu avanturu zvana život?
Promjena je jedina konstanta u našem životu. Promjenu ne možemo zaustaviti. Možemo se boriti ili prihvatiti. Borba znači imati prljavu patnju, guramo je od sebe poput malog djeteta koji odbija da proba novu hranu. Čista patnja podrazumijeva voljnost da ostanemo s promjenom i patnjom koju može nositi, samo opisno, bez evaluacije stvaranje psihološke fleksibilnosti. Podrazumijeva da prestanemo se boriti s onim što neminovno. Zalazak sunca se posmatra, ne analizira. Ako mi ne ponudimo mjesto patnji koju nosi promjena, ona će sama ponijeti svoju stolicu i odabrati gdje će se stacionirati, a možda nam se neće svidjeti mjesto koje odabere. Ne možemo pobjeći od odgovornosti naših djela iz prošlosti, ali možda je vrijeme da uvidimo da u tom periodu života nismo mogli vidjeti ono što danas vidimo, da nismo više osoba. Vrijeme da sebi oprostimo, kako bismo nastavili ploviti dalje…
Svaki rođendan pravim malu refleksiju svog života, šta se promijenilo zadnjih godinu dana, šta bi volio da se promijeni narednih godinu dana, tko je tu, tko nije više, čiju poruku dobivam ili ne dobivam u 00:00, tako je i danas na ovaj poluokrugli broj godina. Protekla godina je bila zanimljiva u najmanju ruku. Distance su osvojene, visine su pokorene, otišao sam dublje nego što sam mogao sanjati. Radujem se i današnjem danu koji planiram provesti s ljudima koji svijet mi znače. Nisam siguran šta me tačno čeka ili gdje ću biti u narednih godinu dana. Ono što sam potpuno siguran jeste da će biti dana kada ću se smijati iz stomaka. Da će biti dana kada ću biti istinski tužan sa suzama u očima dok pokušavam doći do riječi, možda i depresivan barem neko vrijeme. Da će biti dana kada će mi mrak pasti na oči od bijesa i muke, ali kao oblaci na nebu, sve će to proći, sve je to dio mene, sve je to pomoglo da budem ovo što jesam i što ću tek biti, a nebo uvijek ostaje tu gdje jeste, barem dok smo živi. Ono što znam da za godinu dana više neću biti ista osoba kao danas, kao što i nisam ista osoba od prije godinu dana. Vjerujem da će se neki novi ljudi pojaviti poput novih likova u seriji, neki ljudi su na izlaznim vratima i nisam siguran da će se vratiti u narednim sezonama ili je to njihov konačan epilog. Ponekad se neki ljudi vrate u naš život spletom okolnosti, ali ubrzo uvidimo da s razlogom nisu više tu, da ni mi ni oni nisu više iste osobe kada smo dočekivali 00:00. Neke stare daske su i dalje tu, neke moram ostaviti iza sebe, popraviti i zamijeniti novim. U suprotnom moj brod neće moći da plovi…
Pročitajte ostale postove na blogu: www.elis.ba/blog
Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: [email protected]