Malo će zvučati kontradiktorno u odnosu na prošli post na temu da ne treba biti nužno učenja na godišnjem. Međutim, ponekad se rast desi kada se najmanje trudimo kroz iskustveno učenje upoznavajući svijet oko sebe i unutar sebe, možda je to i najefikasnije učenje. Tijelo i um su se odmorili i sada pokušavam sumirati iskustva vezano za mjesec dana putovanja po Japanu.
Iako je bilo prelijepih dubinskih i visinskih pejzaža, ukusne hrane i zanimljivih iskustava, sigurno najveći dojam je ostavila jedna osoba iz grada u kojem se vjerovalo da trava nikada neće rasti. Hodajući zelenim parkom mira u Hiroshimi zastao sam pored Kupole atomske bombe i počeo čitati određene spise o tom kobnom danu koji su se nalazili pored obližnjeg zida. Ubrzo se pojavio autor istih tih dokumenata, koji je upravo završio razgovor sa grupom turista.
Malo pomalo započeli smo razgovor. Nisam ni slutio da će dijalog trajati sat vremena, uz obilazak nekih obližnjih mjesta. Kroz razgovor sam saznao da je njegova majka bila 4 mjeseca trudna snjim u trenutku eksplozije, u trenutku jednog od najvećih poraza i sramote ljudske civilizacije. Majka i otac su mu se nalazili svega nekoliko kilometara od hipocentra. Svi su preživjeli nekom čudnom srećom i u trenutku pisanja ovog teksta, majka mu je još živa. Pričali smo svega par metara od korita rijeke koje nekada bilo prekriveno tijelima spaljenih žrtava do te mjere da se voda više nije ni vidjela. Dok sam ga slušao sa suzama u očima i knedlom u grlu te gledao stravične slike iz prošlosti nešto me posebno dojmilo. Ova osoba je odisala sa smirenošću i spokojom uz odsustvo bilo kakve mržnje. Neka posebna aura je bila oko ove osobe. Često je znao reći da voli činjenice i da se samo fokusira na činjenice. Čovjek koji je imao svako opravdanje da mrzi, da zauvijek zatvori srce, uradio je upravo suprotno. Oprostio iako nije zaboravio. Vrijednosti koje su mu prenijeli njegovi roditelji, ali i vjera. Do penzije je bio učitelj u školi, a kasnije odlučio da putuje svijetom i prenese poruku mira, osobi po osobi. Posjetio je i našu zemlju i dobro je upoznat našom situacijom. Lično volim reći da pravila ratovanja su dokaz ljudske okrutnosti, trebalo bi postojati samo jedno ultimativno pravilo.
U debitantskom romanu švedskog autora Fredrik Backmana, Čovjek po imenu Uve, radnja prati ogorčenog starca koji mrzi život i sve oko sebe. Ubrzo saznajemo da nije uvijek bio ovakav i da je izgubio voljenu suprugu. Kako autor opisuje, on je bio čovjek sa crnom i bijelom bojom, ona je bila sve ostale boje i sa njezinim odlaskom, nestale su i boje iz njegovog života. Ogorčeni, ali istovremeno simpatični starac vremenom pronalazi novu iskru života pomoću jedne mlade porodice koja se doselila u njegovom susjedstvu. Mi nismo rođeni zli, mi nikad nismo to ni bili. Mi nismo rođeni zli, voljeti nismo ni prestali, poznati stihovi govore. Ugašeni plamen se može ponovno upaliti, samo ako dovoljno dobro tražimo, ako dovoljno dobro pogledamo.
Ljutnja i frustracija su osjećaj nemoći i dubokog nezadovoljstva sa ličnim životom. Blokirane vrijednosti, poput kamena na putu. Ali, svaki kamen se može razbiti. Svaka planina se može preskočiti. Kada mi osoba na psihoterapiju dođe sa problemom ljutnje, prvo provjerim šta se dešava ili još važnije, šta se dešavalo u njihovom životu i kakav stav imaju prema tome. Prošlost je bitna u onoj mjeri koliko ometa sadašnjost. Ljutnja ima funkciju da nas pokrene. Ali, kada se ne uspijevamo pokrenuti, okrećemo se ka destrukciji, prvo sebe, a onda i svega oko nas. Ljutnja je poput kemoterapije, može nam spasiti život, ali bolje da je nikada ne koristimo jer iako nas može spasiti, može nas i uništiti kao nuspojava. Ljutnja je otrov. Umjesto fokus na sve ono što možemo kontrolisati, prihvatanje odgovornosti, mi upiremo prst oko nas. Trošimo naše dragocjeno vrijeme na ovoj planeti. Trošimo na mržnju ovo malo vremena što nam je ostalo. Ljutnja je bodljikavi kaktus koji čvrsto grlimo poput malog djeteta koji drži plišanog medu dok spava, samo je efekt potpuno suprotan. Ljutnja i mržnja je kao da stavimo mokru majicu u torbu s čistom robom. Teret će biti teži, ali isto tako smrad će prijeći na ostalu robu. Iskusio sam ovo i doslovno i metaforički. Nije ugodno.
Pored japanskih slatkiša i par kilograma viška, mislim da sam malo donio i japanskog Zena u sebi. Nisam siguran do kada će trajati. Pokušaću se češće sjetiti dotičnog gospodina jer za sada pomisao na njegovu priču i prisustvo ne izaziva nemir u meni, već mir. Nadam se ako budem imao svoju djecu da ću im ispričati o susretu sa ovom osobom. Prenijeti poruku, najmanje šta mogu uraditi za nesebičnih sat vremena njegovog života koji mi je ustupio. Neki dan sam poklopio laptop, neprimjetivši da je USB utikač od miša ostao na testaturi. Dok pišem ovaj tekst posmatram ogromnu pukotinu koja se proteže ekranom. Vjerujem da će biti sve veća. Iz nekog razloga, za sada mi ne smeta mnogo, ranije bi me ovo izludilo. Nemam kontrolu nad time šta je bilo, samo šta sljedeće mogu uraditi. Šta život donese, gdje me vjetar odnese. Nakon kiše sunce dođe i trava opet počinje rasti. Ako vidimo samo mržnju, možda trebamo malo bolje pogledati. Pokušaću u situacijama nemoći i frustracije da se sjetim ove osobe i zapitam se ako je on i njegov rodni grad naučio da okrene leđa mržnji, koji je moj izgovor? Koji je tvoj izgovor?
Pročitajte ostale postove na blogu: www.elis.ba/blog
Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: [email protected]