Snoopy, jednog dana ćemo svi umrijeti, reče Charli Brown posmatrajući svoje misli u daljini sjedeći na drvenom doku. Istina, ali sve ostale dane nećemo, odgovori mu njegov vjerni pratilac. Sjećam se svoje prve spoznaje o smrti. Previše mlad da potpuno razumijem šta se dešava, previše star da ne mislim o tome i da ne budem uznemiren. Skoro četvrtinu stoljeća kasnije tačno znam gdje sam bio kada je ta misao se pojavila s punim koferima i odlučila da se trajno nastani u mom umu. I danas mogu da čujem vrisak tog bespomoćnog dječaka koji nije imao namjeru da bude životni cimer s ovim mislima.
Postoji šala među psiholozima, da polovina psihologa upiše psihologiju da pomogne drugima, a druga polovina da pomogne sebi, a ako pomognu drugima usput to je bonus. Vi procijenite gdje se ja možda nalazim. Svašta nešto je pomoglo na tom putu. Malo distrakcija, malo škola, malo filozofija, malo religija, malo porodica, malo prijatelji, malo egzistencijalizam, malo volontiranje, malo spoznaja novih vrijednosti u životu, ali ništa nije trajno izoliralo sve misli! I dan danas ta misao pokuca s gornjeg sprata pred spavanje. Ali ovo nije tekst o meni i uređenom strahu od smrti, već o životu!
Iz nekog razloga vezujem drage osobe za određenu muziku. Ponekada je to posebna pjesma ili umjetnik ili možda cijeli album. Ponekada se nešto desilo dok je ta pjesma svirala. Možda je to posljednja pjesma koju je netko postavio na svoj zid prije nego smo trajno postali stranci s uspomenama. Kao osoba koja uživa u muzici, često sam morao mijenjati radio stanice jer bi se uvijek pronašla neka bola. Vremenom sam odlučio da ne želim dati muziku u razvodnoj parnici s datim osobama, prevelika cijena. Nisam se okrenuo ljutnji, već prihvaćanju. Naučio sam da se radujem što se desilo, biti zahvalan što sam iskusio taj dio života. Bole su polako nestale i zamijenite s blagim osmijehom na licu i pogledom u daljinu. Sada imam neprocjenjiv dar da se mogu vratiti barem na par minuta u te trenutke. Možda je muzika nešto najbliže što imamo vremeplovu.
Rješenje je problem. Kada se opasnost nalazi ispred nas sasvim je logično da idemo u suprotnom pravcu. Kada se radi o objektivnoj opasnosti, poput lava ili automobila koji ide prema nama, to je neophodan potez za preživljenje. Međutim, većinom ne juri niti lav niti automobil prema nama, već magla misli koja samo prividno izgleda opasno. Svaki put kada pobjegnemo od tih odmažućih misli, mi samo potkrepljujemo taj strah, hranimo iste te misli.
Zamislite prijatelja, rodbinu ili komšiju koji dolazi nepozvan u vaš dom. Prosto otvori vrata poput Kramera iz Seinfelda. Samo se pojavi kao da ulazi u svoj stan. Potrebno je naučiti date osobe da se najave, da poštuju naš mir i privatnost. Nešto slično je s našim mislima. Ne možemo im zabraniti da pozvone u naš um, ili lupaju sa gornjeg sprata, ali možemo odabrati vrijeme sastanka i muziku koju ćemo slušati. Ugovorite sastanak sa svojim mislima. Ispričajte se s njima, da li samostalno, uz osobu od povjerenja ili uz stručnu pomoć ako su misli malo previše teške.
Promjena u početku može da bude neobična. Mislimo da smo na pogrešnom putu. Poput koračanja preko oštrog kamenja dok ne dođemo do mora. Trebamo probiti taj prvi osjećaj neugodnosti, napetosti i frustracije, malo se strpjeti. Možda iste te misli imaju neku važnu priču koju žele da ispričaju. Neku važnu poruku koju skrivaju negdje u magli. Tako ako se ne osjećate najbolje, ne znači da niste na vrijednosnom putu. Samo ravno kroz oluju do duge! Strah, buka i misli neće nestati, ali će biti mnogo lakše ako im stvorite malo prostora i s vremena na vrijeme posvetite malo pažnje.
Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: [email protected]
Naručite knjige – 15KM + poštarina:
1.Prvi ABC Mladog Psihoterapeuta
2.Sada & Ovde Moja Prva Meditacija
3.Male Metafore Velike Misli