“Bilo je to najbolje od vremena, bilo je to najgore od vremena, bile su to godine mudrosti, bile su to godine ludosti, bila je to epoha vjerovanja, bila je to epoha nevjerovanja, bilo je to doba svjetla, bilo je to doba tame, bilo je to proljeće nade, bilo je to zima očaja, imali smo sve pred sobom, imali smo ništa pred sobom…”
Dok polako koračam prema posljednjoj godini formalnog obrazovanja (8+4+3+2+3) dolaze mi riječi od Charlesa Dickensa u mislima i savršeno sumiraju ovo 20 godišnje putovanje. Odmah da kažem da nemam namjeru da se bavim formalnim ekspanzijama obrazovanja, akademijom i dodavanje prefiksa ili sufiksa svom imenu. Svaka osoba koja dođe dovde mora pomalo biti mazohista (malkice i narcis), ali nisam toliko. Barem ne više, vremenom sam naučio da se volim, barem se trudim u tome. Ovaj život sa sobom nosi strast, ali i dobar dio patnje. Sa druge strane, neformalno obrazovaje je priča bez kraja. Ali, opet kao što sam pisao ranije, nikada ne znamo šta budućnost nosi.
Bilo je to najbolje od vremena. Nisam siguran gdje bi bio i šta bi bilo mojim životom da sam odabrao neki drugi put. Teško mi se i prisjetiti nekog prijatelja koji nije povezan na neki način s mojim obrazovanjem. Pa čak i poslovne kolege koje sam upoznao, upoznao sam ih zbog škole koja mi je omogućila da radim ili putujem.
Bilo je to najgore od vremena. Daleko od toga da se nije dolazilo do ruba bijesa od birokracije i pokušavanje oblikovanja u kalup ili da najgori dio mene ponekada nije doveo učitelje do suza. Ali, sve to ide uz putovanje, barem se tješim.
Bile su to godine mudrosti. Otac mi je veoma rano rekao da treba da učim samo zbog sebe i nikoga drugog. Ako ne želim da učim, da će mi uvijek pomoći i nikada me neće ostaviti, ali da će mi život vjerojatno biti mnogo teži. Želio je da imam ono što on nije mogao imati u mojim godinama, priliku i slobodu izbora. Ne smatram da je obrazovanje neophodno za uspješan i lijep život i vjerujem da svako ima svoj put, pa i nafaku. Važnije od formalnog obrazovanja su zdrave radne navike. Sada kada pogledam unazad, nisam siguran da li bi odabrao isti put, ali opet ne žalim! Postoje više puteva koji vode do istog mjesta. Na kraju svi dođemo do istog mjesta.
Bile su to godine ludosti. Majka mi je uvijek govorila da često izgleda da radim, da ne radim. I što je istina, barem ponekada! Volim mir, ljude vidjeti samo u prolazu, ali se opet ne plašim napornog rada. Vremenom sam naučio da ništa što je vrijedno na ovom svijetu ne dolazi jednostavno i da vrijednosne stvari u životu traže jedan vid žrtve. Žrtvujemo dio sebe, žrtvujemo ono što jesmo za ono što ćemo postati. Ponekada dvije vrijednosti ne mogu da pređu most istovremeno. Moramo odabrati koja će vrijednost prva prijeći most i s tim izborom moramo da živimo.
Bilo je to epoha vjerovanja. Razni motivatori nas mogu dovesti do cilja, možda narcizam, kompenzacija ili mazohizam, možda ljubav prema mudrosti, želja za učenjem i dokazivanju samom sebi ili drugima! Na kraju nije ni bitno. Lično volim dovršiti stvari koje sam započeo, tako i ovo putovanje. Ali znam, odnosno naučio sam prepoznati kada je vrijeme za promjenu i neki drugi put. Dati prednost nekim drugim vrijednostima prilikom prelaska mosta.
Bila je to epoha nevjerovanja. Ne moramo ni vjerovati uvijek da ćemo završiti započeto. Ali je važno da idemo prema naprijed. Ne moramo ni znati šta želimo. Ne moramo ni završiti. Ali ono što trebamo je naučiti slušati svoje misli i tijelo. Reći NE prije nego naše tijelo kaže NE u naše ime!
Bila je to doba svjetla. Kada pogledamo naprijed, važno je vidjeti neko svjetlo. Neko svjetlo prema kojem koračamo. Od jedne tačke do druge. Važno je isto ne dozvoliti da nas svjetlost zaslijepi, da zaboravimo sve ono lijepo što se nalazi između tih odredišta.
Bilo je to doba tame. Tama nam pomaže da se malo uzemljimo. Svjetlost može zavarati, oslijepiti čovjeka ponekada. Iz tame se možda čuje neki glas koji nam pokušava nešto reći. Poraz nas uči više od pobjede. Okus pobjede je uvijek slađi nakon gorkog poraza.
Bilo je to proljeće nade. Dođe i vrijeme za nove pustolovine. Ne moramo raditi isti posao cijeli život. Ne moramo niti biti istim ljudima cijeli život. Ne moramo umrijeti tamo gdje smo se rodili, iako nema ništa loše spojiti početak sa krajem. Polako se okrenuti i drugim vrijednostima u životu. Neke stvari koje smo zapustili. Prihvatiti da više nismo ista osoba iz prošlosti i da su naše vrijednosti se promijenile.
Bilo je to zima očaja. Novo poglavlje može da nosi dozu straha, ali isto tako i uzbuđenje. Dozvoliti sebi da postavimo novi cilj za koji će biti potrebno isto tako desetljeće ili polovina stoljeća. U redu je ako se i vratimo starim poznatim vrijednostima, ali ako osjećamo da želimo nešto drugo, onda trebamo napraviti novi iskorak. Radovati se svemu što tek treba da bude ispred nas.
Imali smo sve pred sobom. Nadam se da i vi lagano skupljate hrabrost za jednu novu epohu u vašem životu koja može otvoriti neka nova vrata u vašem životu koja su uvijek bila tu, ali se niste usudili da ih otvorite, ili možda niste bili spremni i tek sada imate pravi ključ.
Imali smo ništa pred sobom. A možda i nema posebnog mjesta gdje želite da idete. I TO JE OK! Prosto uživajte u putovanju s dragim ljudima. Ponekada smo već stigli i nema potrebe da idemo negdje drugo, dalje ili dublje. Dovoljno je posebno, sasvim daleko ili poprilično duboko. Tako da ti pomalo i zavidim ako si na tom savršenom mjestu. Ja nisam i nastavljam dalje, tražeći mjesto s kojeg neću imati potrebu da tražim ili idem dalje…
Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: [email protected]
Naručite knjige – 15KM + poštarina:
1.Prvi ABC Mladog Psihoterapeuta
2.Sada & Ovde Moja Prva Meditacija
3.Male Metafore Velike Misli