Nedavno sam imao zadovoljstvo da po prvi put boravim u jednoj centralnoafričkoj zemlji. Iako moj svakodnevni posao uključuje komunikaciju s ljudima iz raznih dijelova svijeta, oduvijek sam želio da posjetim srce Afrike i osjetim dio ove predivne kulture iz prve ruke. Ubrzo nakon što sam sletio, primijetio sam kako se pogledi lijepe po meni. Možda zbog moje zvrkaste kose, a možda i zbog dugi crni rukava koje sam plašljivo nosio da bi se sakrio od komarca malarca. Razlog je vjerojatno mnogo jednostavniji. Nisam se uklapao u sredinu. Bio sam drugačiji. Barem sam imao tu misao. Možda je strah probudio moje neke unutrašnje šeme. Ljudi se plaše onog što ne poznaju.
Nitko mi nije ništa rekao niti uradio. Naprotiv, sve jedna osoba s kojom sam stupio u kontakt me dočekala toplinom u srcu. Pogledi su i dalje bili tu, ali osjećaj se polako mijenjao. Morgan Freeman je u jednom intervju izjavio da će rasizam prestati kada prestanemo pričati o rasizmu i kada umjesto bijelog i crnog čovjeka bude postojao samo čovjek. Ljudi često razmišljaju u kategorijama. Pokušavamo spoznati svijet pravljenjem reda u svojim mislima. Ali praveći red u mislima, ponekada napravimo nered u srcu.
Oduvijek sam volio aerodrome, osim ako zanemarim cijene u njihovim trgovinama od kojih bi se najveći ratni profiteri postidili. Međutim, volim vidjeti različite kulture na jednom mjestu. Svi ljudi, rase, nacije, religije i orijentacije pomiješane poput šarolike bombonijere. Ako ti torba ispadne iz aviona kao što je meni, sigurno nije zbog pigmenta kože ili grba na pasošu. Ako se avion sruši, svi imamo jednake šanse da upoznamo dragog Boga i čak ni proširena sjedala prve klasa nas neće spasiti. Meni to zvuči kao poetična pravda. Ako na trenutak zanemarimo povlašteno ukrcavanje i vip lože, aerodrom je možda jedino mjesto koje se približava nekoj Utopiji.
Možda imate neku osobu u svojoj okolini koja se trenutno osjeća kao stranac u vašoj sredini. Osjeća se da ne pripada jer nije normalna. A biti normalan znači norma, biti poput većine. Ali većina nije mjerilo veličine. Ako ne možete ponuditi toplinu doma, ponudite toplinu svojih riječi, da barem na jedan trenutak zaboravi da je drugačiji po trenutnim parametrima društva. Uradite ono za tu osobu šta biste voljeli da možda netko jednog dana uradi za vas ili vašu voljenu osobu. Barem dok svi jednog dana ne budemo živjeli na jednom velikom aerodromu. Čovjek se može nadati.
Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: [email protected]
Naručite knjige – 15KM + poštarina:
1.Prvi ABC Mladog Psihoterapeuta
2.Sada & Ovde Moja Prva Meditacija
3.Male Metafore Velike Misli