Ramazan je mjesec oprosta. Ali kome trebamo oprostiti? Kada nas zmija ugrize, nema smisla trčati za zmijom i pitati je zašto nas je ugrizla. Umjesto toga, moramo se pobrinuti za ranu, spriječiti otrov da se proširi i omogućiti sebi iscjeljenje.
Jedina osoba kojoj istinski trebamo oprostiti jesmo mi sami sebi. Oprostiti sami sebi što smo predugo ostali u odnosu za koji smo mnogo ranije znali da nema budućnosti. Oprostiti sebi što smo ignorirali znakove svog tijela – umor, tjeskobu, bol u stomaku, nesanicu – koji su nas upozoravali da nešto nije u redu. Oprostiti sebi što smo vjerovali u nečija obećanja, iako su djela govorila drugačije. Oprostiti sebi što smo previše davali, a premalo tražili zauzvrat.
Ramazan nas uči da je oprost put ka unutrašnjem miru. Oprostiti sebi ne znači zaboraviti, nego naučiti lekciju i ići dalje, bez tereta krivnje. To znači prihvatiti da smo činili najbolje što smo mogli s onim što smo tada znali i osjećali.
Kada sebi oprostimo, oslobađamo prostor u srcu za ljubav, razumijevanje i novu snagu. Kao što svjetlost zore obasjava tamu noći, tako i oprost sebi donosi novi početak – priliku da budemo nježniji prema sebi, da slušamo svoje tijelo i srce te da biramo odnose i situacije koje nas hrane, a ne truju.
Ramazan je vrijeme čišćenja, ne samo tijela već i duše. Ove godine, dok postimo i preispitujemo svoje misli i postupke, neka najveći dar sebi bude upravo oprost – jer kada oprostimo sebi, tek tada smo istinski slobodni.
P.S. Hodajući ulicama Hirošime, par metara od mjesta eksplozije razorne atomske bombe, upoznao sam čovjeka koji je preživio istu tu tragediju. Na njegovom licu nije bilo prezira, naprotiv, krasio ga je ogroman osmijeh i želja da proširi svijest svakom slučajnom prolazniku. Naučio me da ne trebamo zaboraviti – naprotiv, ne smijemo zaboraviti – ali ako želimo mir, jedini put je oprost.
Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: [email protected]
Psihoterapija uživo: Sarajevo