Priče koje konzumiramo iz knjiga možda nisu stvarne, ali poruka jeste i upravo samo riječ može putovati kroz pukotine rešetaka kaveza gdje se krije naše unutrašnje dijete koje stidljivo skriva pogled gledajući u pod. Pouka poput ruke na ramenu nam skreće pažnju da podignemo glavu i pogledamo malo bolje rešetke napravljene od tankog pruta.
Kao dijete, ali i sada uvijek sam bio pomalo sanjar i buntovnik. Sa godinama sam morao često to potisnuti, fokusirati na ono što je praktično i steći formalno obrazovanje kako bi se uklopio u okove društva. Uvijek bih našao vremena za neku novu priču kroz neki medij, ali ne onoliko koliko bih ja želio. Sada kada sam službeno bliži 50 godini, nego 20 godini i kockice se polako slažu u životu i nemam potrebe više klimati glavom, vraćam se svojim korijenima, vraćam se onome što mi je zaista važno. Ostajem pilot, barem u mislima, nadimak kako me mama zvala u djetinjstvu.
Bez obzira na medij uvijek sam volio dobru priču, što sam pretvorio i u posao, slušajući jedinstvene životne priče. Kao dijete, izgubio bih se u tom nekom drugom svijetu. Moglo bi se čak reći da je jedan vid iskustvenog izbjegavanja, kada sada & ovdje nije baš bilo tako ugodno. Priča može ponuditi utjehu i spoznaju, sve dok smo sposobni se vratiti u realnost sa porukom u torbi. Mislim da sam to i uspijevao. Imao sam i trenutke dosade, ali to su trenutci kada bih razmišljao o prethodnoj priči ili sadržaju koji sam pogledao ili pročitao ili prosto pustio mozak da odmori ili slobodno luta. Trenutci refleksije daju nam prostor da izvučemo poruku, a ne da prosto gutamo sadržaj poput tečnih kalorija koje mnogo brže, a možda ne tako efikasno unosimo u naše tijelo i um.
Revolucionarnim uvođenjem TVa, knjiga i usmene priče su morale prijeći na zadnje sjedište. Isto se sada dešava TVu kojeg mobiteli izbacuju potpuno. Trenutno se vodi rat za našu pažnju, koja svakom godinom postaje sve manja. Kolektivna nepažnja, kognitivno i emocionalno. Internet sadržaji su napravljeni na taj način da se prosto zadržimo na jednoj platformi, nije bitno šta gledamo. Ne mogu reći da uvijek uspijevam da se oduprem ovoj dobro istreniranoj mašini koja krade našu pažnju, ali se trudim. Primijetio sam da i kada gledam neki zanimljiv film ili seriju, da skrolam na mobitelu. Multitaskam i pritom ne posvećujem se dodatno onome što je ispred mene. Počeo sam razvijati naviku da ostavim mobitel na drugi kraj sobe dok čitam, pišem ili gledam neki zanimljiv film. Staviti mobitel na mute, bez potrebe da provjerim broj lajkova ili seenova. Multitasking, koji je inače mit i nije ništa drugo neko cijepanje pažnje. Sve ovo nam otežava da se poruka slegne i svarimo ono što smo pogledali, čuli ili pročitali. Da priča ima svoju pouku. Umjesto konzumiranja, mi gutamo. Novim generacijama, a Bogam i starim postaje dosadno, jer sadržaj nije dovoljno stimulirajući poput TikTok dijareje ispred naših očiju. Sa vremena na vrijeme nije toliko loše ako uzmemo malo šećera, problem je kada ne znamo kada je dosta.
Sve ovo otežava i sposobnost da pričamo sa voljenim ljudima. Teško nam je zadržati pažnju na duboki razgovor. Teško nam je vidjeti širu sliku. Ne posvećujemo dovoljno pažnje na detalje koji čine odnos. Ne slušamo, već samo čekamo svoj red da pričamo. Djelujemo impulzivno, umjesto da kažemo da nam treba trenutak ili dan da malo razmislimo. Impulsivnost je simptom iscrpljenosti. Ako nema prostora između aktivnosti, nema ni refleksije, ako nema refleksije, nema spoznaje, nema empatije. Koliko god govorim vama, govorim i sebi, prostor za disanje je neophodan. Dosada nije neprijatelj. Dosada je neophodna za kreativnost. Dosada je ultimativna mentalna relaksacija. Ne moramo svaki živi trenutak ispuniti stimulusom. Čitaj, uči, obrazuj se, ali isto tako razmisli, osjeti i sanjaj…
P.S. Mala slučajnost. Za ideju za ovaj post sam došao gledajući jednu anime (Friren) seriju koja govori o protoku vremena, zatim čitajući jednu knjigu na temu sagorijevanja (The Burnout Society) i gledajući jedan YouTube video (Jared Henderson) na temu zašto se ne možemo fokusirati. Dok sam se vozio na posao (kao suvozač) pravio sam prvi draft ovog posta. U trenutku pisanja, voditelj na radiju je upravo komentarisao ovaj video koji sam dan prije gledao. Isto tako, klijent koji mi je preporučio ovu anime mi se javio isti dan. Umor je uvijek tu i jedva čekam svoj godišnji na kraju godine. Tri od tri. Zanimljiva slučajnost…
Pročitajte ostale postove na blogu: www.elis.ba/blog
Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: [email protected]