Jedina konstanta u životu je promjena. Sve teče i nikada ne možemo ugaziti u istu rijeku dva puta. To nije ista rijeka, to nije isti čovjek. Heraklit, Grčki filozof je opazio da čovjek i općenito priroda je stalno u procesu promjene. Odupiranje promjeni može stvoriti dodatne neuroze i otežati i ovako zajeban život. Promjena ne čeka, poput voza koji ima svoj raspored vožnje. Ponekada će malo duže čekati na peronu života, ali ne zadugo. Ponekada možemo uzeti drugi voz, ali to više nije isti voz.
Život se rađa iz dodira. Počinje prvo rasti u utrobi majke, zatim svoj put nastavlja u spoljašnjosti svijeta. Iz dana u dan rastemo u visinu i dubinu. Vremenom dobivamo moć da i mi stvorimo novi život, ali opet nastavljamo svoj put, isto kao što naš potomak ima svoju putanju. Nakon nebrojanih suza i još više osmijeha, ravno lice počinje dobivati sve dublje bore. Vid se polako počinje mutiti. Kosa prvo posijedi, a ubrzo nakon toga i počinje opadati. Isto to tijelo koje raslo prema visini, vremenom se počinje skupljati. Skupljati sve do posljednjeg daha. Ali promjena ne staje tu. Naše tijelo se počinje raspadati. Postajemo dio novog ciklusa na ovoj planeti.
U svojoj teoriji, Erik Eriksson opisuje osam psihosocijalni stadijuma kroz koje čovjek prolazi u toku života. Svaka faza nosi određene promjene i izazove te u zavisnosti od ishoda konflikta formira se identitet čovjeka. Ne možemo preskočiti stadijum i uspjeh jedne faze direktno utiče na sposobnost nošenja sa sljedećim stadijumom. Teško je graditi zdravu ličnost na nestabilnim temeljima. Većina osoba koje čitaju ovaj tekst su u šestom stadijumu, bliskost nasuprot izolaciji. Traženje granice između ja i mi. Koliko sebe dati drugim ljudima, a da ne izgubimo svoju suštinu. Kako voljeti, bez straha od napuštanja uz spoznaju da vrijedimo bez obzira ako on ili ona nas napuste. A život jeste konstantni proces otpuštanja.
Nije nužno krivica uvijek u nama. Rat, siromaštvo, neriješeni procesi, traume, odgoj ili napuštanje bitnih figura u ključnim trenutcima mogu nas spriječiti da uhvatimo prvi, drugi, pa i treći voz. Ne možemo promijeniti prošlost, samo je prihvatiti. Nije tvoja krivica. Plašili se mi odrastanja ili promjene, nije ni bitno na kraju, proces će se desiti i ne treba mu naša dozvola. Ima još vozova i barem jedan ćemo uhvatiti do posljednjeg psihosocijalnog stadijuma, integritet nasuprot očaj. Možda ne ide istom tračnicom kao i prošli vozovi, ali svima nam je destinacija ista. Umjesto da te vrijeme ugura u posljednji voz, pogledaj svoj kompas vrijednosti, ponesi torbu sa svojim uspomenama i odaberi svoj vagon do sljedeće stanice. Svaki dio životnog putovanja ima sa vremena na vrijeme lijepi pejzaž, ako znamo gdje gledati. Ne budi pasivni putnik svog života.
Pročitajte ostale postove na blogu: www.elis.ba/blog
Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: [email protected]