Iako se svijest ljudi po pitanju psihoterapije polako mijenja u našem društvu, još uvijek je dalek put ispred nas. Filmski prikaz terapijskog procesa svakako ne pomaže opštoj predstavi emocionalnih problema i traženju pomoći.
Taj filmski prikaz se većinom zasniva na Sigmund Freudu (ili kako ga ja zovem Zigi Frojd). Međutim da li biste mi vjerovali kad bi vam rekao da tokom psihoterapije ne ležite na 
kauču u (polu)hipnotisanom stanju; da terapeut ne spominje toliko često vašu majku; ili možda da ga apsolutno ne zanima vaš seksualni život, osim ako vi to ne spomenete i nije direktno povezano sa problemom koji vas dovodi na terapiju. Psihoanaliza srećom polako izumire, i gotovo svi moderni psihoterapeuti primjenjuju naučno zasnovane metode, tehnike i teoriju. Koliko god je pomogao psihologiji i širenju svijesti o terapiji, toliko je Zigi i štete nanio. Ovo je upravo dokaz da ponekad iako krenemo pogrešnim putem 
, ne znači da nećemo doći do nečeg boljeg i efikasnijeg 
.
Efikasni terapeut se usmjerava na sada i ovde; usmjerava se na rješenje, usmjerava se na što brži oporavak. Jedan od mojih osnovnih ciljeva u terapiji, jeste što prije se riješiti osobe iz moje kancelarije
Što prije naučiti osobu da bude sam svoj terapeut. Najbolja reklama je zadovoljan klijent i efikasna usluga. Nemamo potrebu mnogo kopati po prošlosti, osim ako se ne radi o traumi, međutim i tu postoji granica. Ako dovoljno dugo kopamo uvijek ćemo pronaći nešto što nas može uznemiriti. Ali zašto to radimo
Koliko će nam zaista “istina” pomoći⁉ I ako pronađemo uzrok, da li će nas to zaustaviti da i dalje kopamo tu rupu bez dna 
Jedna od psihoanalitički rečenica koja mi najviše “para uši” u filmovima i serijama sa terapeutima je: “How does that make you feel – Kako se osjećaš zbog toga.” Ovakva formulacija pitanja ukazuje da smo potpuno determinisani i tražimo krivce i izgovore u drugima. Da neke misteriozne sile upravljaju našim životom. Istina je da spoljašnji faktori mogu biti trigeri i ostaviti traga, ali mi smo ti koji uvijek imamo izbor koliko intenzivno ćemo reagirati i šta ćemo dalje uraditi. Možda je mama kriva, možda nije. Nije ni bitno. Što prije odustanemo od nade za boljom prošlosti to se prije možemo usmjeriti na stvari koje su i dalje pod našom kontrolom – uvijek postoji nešto šta možemo uraditi iako možda ne vidimo u ovom trenutku
Bez obzira od vrste problema terapija je mjesto gdje se raste i razvija. Ponekad se plače, ponekad se smije. Humor je također veoma bitan element terapijskog procesa, i često odsustvo bar određene doze humora je potencijalni indikator ozbiljnosti problema. Hvala Zigi za sve što si uradio za psihologiju, ali dozvoli naučnim pristupima da preuzmu odavde 
.