Sreća je stvarna samo kada se dijeli. Ovo su jedne od posljednjih riječi Christopher McCandless, čiji je život opisan u knjizi i filmu Into the Wild. Inače, jedan od filmova koji sigurno ostavio najveći utjecaj na moj život. Knjiga i film su napravljeni prema istinitom događaju i opisuju život mladića koji je tražeći smisao svog života, pronašao se u neizlaznoj situaciji s tragičnim epilogom.
Chris je želio slobodu i avanturu , oslobođen od društvenih normi i materijalnih očekivanja koja ga nisu činila sretnim. Odbacio je sve što je imao, čak i svoje ime, postajući “Alexander Supertramp,” kako bi započeo život u skladu s prirodom. Lično imam slične vrijednosti, ali s određenim aneksima, bez ekstrema. Njegova potraga za smislom bila je dirljiva, ali i opomena. Njegova priča nas podsjeća na to koliko je važno balansirati između unutrašnje slobode i povezanosti s ljudima.
Čovjek je socijalno biće. Kroz film saznajemo da je Chris imao neriješene traume iz djetinjstva i bježao od prošlosti, prvenstveno odnosa s roditeljima. Misao ili osjećaj da želimo biti sami nije potreba, već prosto misao i osjećaj, koji su prolazni poput oblaka na nebu. Ta misao ili osjećaj je veoma često samo iskustveno izbjegavanje i strah da ćemo biti (opet) odbijeni ili odbačeni. Važno je naučiti lagano ponijeti sve te teške misli i nastaviti u pravcu našeg vrijednosnog života. Ponekad to ne možemo sami uraditi. Šta bismo radije imali, bol povodom potencijalnog gubitka ljubavi ili bol da se potpuno zatvorimo prema onome čemu najviše žudimo.
Iako je Chris pronašao mir u samoći i prirodi, barem neko vrijeme, njegova posljednja spoznaja, da je sreća stvarna samo kada se dijeli, otkriva suštinu ljudskog postojanja. Bez obzira koliko želimo pobjeći od svijeta, prava radost se rađa iz odnosa s drugima. Autentični ljudi u našem životu su pojačivači naše sreće i tome nema ništa loše. Ljubav, prijateljstvo i dijeljenje trenutaka s onima do kojih nam je stalo, je ono su što daju smisao našem životu, između ostalog. Chris je bio izuzetno obrazovan i zavidni čitatelj i upravo do spoznaje čuvenog citata je došao čitajući knjigu Doctor Zhivago, što opet govori da nikada nije bio potpuno sam, već se družio s onima koji su isto tako željeli ostati povezani s budućim čitateljima. Umjetnici često stvaraju u samoći, ali opet žele to podijeliti sa svijetom, žele ostati u relaciji, jer čovjek je relacijsko biće. Dio šireg konteksta, ne zasebni koncept.
Živeći potpuno izolirano u divljini Aljaske, nakon skoro dvije godine otkako je napustio svoj dom i fakultet, Chris se slučajno otrovao s jednom biljkom. Rijeka je nabujala i nije mu dozvolila da potraži pomoć. Dvije sedmice nakon smrti, pronašli su ga lovci u jednom napuštenom autobusu u sred divljine. Vjerujem da Chris nikada nije imao namjeru da završi na ovaj način. Sigurno je isto tako želio podijeliti svoje iskustvo sa svijetom i napisati barem memoare, o čemu i govori više puta u svojim bilješkama koje su pronađene nakon njegove smrti. Bilješke su isto tako sadržavale opis događaja i divnih ljudi koje je upoznao tokom svog života. I lično sam bio nekoliko puta u samostalnoj potrazi za unutrašnjim smislom, ali moramo biti oprezni na tom putovanju, da ne dođemo do tačke kada nema više povratka. Dragi ljudi su tu da nam pomognu da dadnemo smisao tim novim mislima i spoznajama do kojih smo došli. Za kraj da parafraziram stihove Massima, važno je imati mali krug velikih ljudi s kojima sanjamo, za koje se trudimo i uz koje znamo tko smo zapravo mi…
Pročitajte ostale postove na blogu: www.elis.ba/blog
Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: [email protected]