Jednog dana ćemo umrijeti, ali to vjerovatno neće biti danas. Jednog dana će možda izbiti novi veliki rat, onaj koji nam svakodnevno najavljuju, ali ni to vjerovatno neće biti danas. Čovjek se nevjerovatno brzo prilagođava velikim tragedijama, jer nema drugog izbora osim da preživi. Paradoksalno, nisu to one velike nesreće koje nas najčešće slome, već sitne, gotovo neprimjetne pukotine svakodnevice – kako je to primijetio Charles Bukowski.
Naravno, ne trebamo biti naivni. Važno je biti društveno osviješten, informisan i svjestan stvarnosti u kojoj živimo. Zatvaranje očiju pred problemima ne donosi rješenja. Ali isto tako, važno je naučiti gajiti nadu i zdravu dozu optimizma, kao i jednako zdrav skepticizam. Svijet nije ni potpuno crn ni potpuno bijel, a balans između svjesnosti i nade može biti ključ unutrašnje stabilnosti.
Većina nas vodi, objektivno gledano, prosječan život – i u tome nema ništa loše. Nismo svi predodređeni za grandiozne poduhvate, velika dostignuća i upisivanje u historiju. Možda nećemo promijeniti svijet, ali to ne znači da naš život nema vrijednost. Iako je prosječan, on je naš. Sa svim svojim usponima i padovima, sa svim običnim trenucima koji su nama dragocjeni, čak i ako bi drugima djelovali nebitno.
Upravo te male stvari čine razliku. One nas mogu zadržati na površini kada prijeti vrtlog očaja, mogu nas podsjetiti da još uvijek vidimo, osjećamo i dišemo. Male stvari poput prve rode koja se pojavi na banderi u proljeće. Poput nasmijanog djeteta u medvjedić kompletu koje vam na tren uhvati pogled dok šetate alejom. Poput rijeke koja tiho žubori u pozadini dok prelazite most u ranu zoru, dok se magla polako podiže s njene površine. Poput psa koji znatiželjno viri kroz prozor automobila u prolazu, kao da promatra svijet s nekom djetinjom radošću. Poput večere s dragim prijateljem, uz smijeh koji briše težinu dana.
Sitnica po sitnica – postaju krupnice. Postaju štit protiv sumanutosti svijeta, protiv buke straha i tjeskobe. U njima se krije život, možda ne spektakularan, ali svakako vrijedan.
Što sam stariji, sve više nalikujem zlatnom retriveru – iskreno se radujem sitnicama, cijenim toplinu, prisutnost i jednostavne životne radosti. Radim ono što mogu i sve više spoznajem šta ne mogu promijeniti, barem ne sam. I vjerujem da u tome leži jedna od najvažnijih lekcija života.
Život može biti lijep i divan ako poznajemo i poštujemo granice – svoje i tuđe – i sačuvamo dozu nade i dječije znatiželje da nas vodi kroz svijet.
Pertla – Charles Bukowski
Žena, izduvana guma, bolest, strast,
strahovi koji te čekaju.
Strahovi tako mirni
da možeš da ih proučavaš kao figure
na šahovskoj tabli.
Nisu velike stvari ono što šalje ljude u ludnicu…
Smrt koja ih čeka, ubistvo, incest, pljačka,
požar ili poplava.
NE.
Niz malih tragedija je ono
što ljude odvodi u ludnicu.
Ne smrt voljenih,
već pertla koja pukne iz čista mira.
Najveća prijetnja životu je
gomila tih prostih, običnih stvari
koje mogu ubiti brže od raka,
a koje su uvijek prisutne.
Registarske tablice, porez,
istekla vozačka dozvola
ili otkaz na poslu.
Kad nešto radiš
ili kad ti nešto rade
žohari ili muve,
slomljeni naslonjač u sjedištu auta,
kad nemaš benzina,
kad imaš previše benzina.
Začepljeni sudoper,
pijani gazda,
kad predsjednika nije briga za tebe,
a guverner je lud.
Kad ti je prekidač za svjetlo razvaljen,
a dušek k’o bodljikavo prase,
105 dolara za par auto dijelova,
kad ti telefonski račun raste,
a tržište rada opada,
kad pukne lanac na vodokotliću
a svjetla na autu se ugase
i prednja i unutrašnja i zadnja
i mračnije je nego u paklu,
a duplo skuplje od toga.
Rane i urasli nokti i ljudi
koji insistiraju na tome da ti budu prijatelji.
To uvijek postoji
i gore od toga.
česma što curi, Isus i Božić,
buđava salama, devet dana kiše,
avokado za 50 centi
i ljubičasta pašteta.
Da radiš kao konobarica na normu
da prazniš posude u bolničkim krevetima,
ili radiš u autopraonici,
ili kao perač suđa,
da kradeš torbice nemoćnim staricama,
ostavljajući ih da vrište na trotoarima
sa slomljenom rukom u 80-oj godini.
Iznenadna dva crvena svjetla u retrovizoru
i krv u tvojim gaćama.
Zubobolja i 979 dolara za protezu
i 300 dolara za zlatni zub,
i Kina i Rusija i Amerika
i duga kosa i kratka kosa i bez kose,
i bez brade i bez lica.
Sa svakom puknutom pertlom
na sto puknutih pertli,
jedan čovjek,
jedna žena,
jedna stvar ode u ludnicu.
Zato, pazi dobro sljedeći put
kad se sagneš da zavežeš cipele.
Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: [email protected]
Psihoterapija uživo: Sarajevo