Sjećanje nije uvijek pouzdan narator. Nedavno sam spoznao da kada god pričam o događajima iz djetinjstva, navodim da sam imao deset godina. Kao da se sve desilo te ključne godine. S deset godina sam zamalo zapalio djedovu kuću. S deset godina me ugrizao pas. S deset godina sam prvi put spoznao istinski strah od smrti. Možda naše sjećanje i nije tako pouzdan svjedok.
Kako u privatnom, tako i u poslovnom životu znao sam svjedočiti slušanju dvije strane iste priče. Dešavalo se da čujem potpuno dvije različite verzije identične priče. Poput konvencije za reinkarnaciju kada dođu dva Napoleona, barem jedna osoba ne govori istinu. Dvije strane kovanice, ali jedna cjelina. Svako vidi sa svoje strane, svako vidi šta želi da vidi, a opet možda ne lažu, barem ne lažu svjesno.
U psihoterapiji radimo sa subjektivnom realnošću. Pretpostavljamo da je istina ono što klijent navodi. Kako idemo dublje, tražimo pukotine nedosljednosti. Ponekada dok slušamo svoj glas u tišini spoznajemo obrise distorzija naših riječi. Uviđamo da ona možda ipak nije bila tu kada smo otvarali dušu. Uviđamo da on ipak nije bio tu dok su nam drhtale usne. Uviđamo da oni ipak nisu bili tu kada nam je bilo najteže i nikada nisu prvi slali poruku za praznik. Mozak stvara svoju realnost.
Nedavno sam pročitao grafit na zidu da ako čovjeku oduzmeš njegovu iluziju, oduzeo si mu i sreću. Iluzija je lijepa, poput fatamorgane u pustinji, ali na kraju putovanja ipak ne utaži našu žeđ. Ostaje suho grlo, s umornim stopalima. Realnost nije uvijek lijepa i prijatna, ali je jedina istina koju imamo. Jedini način da živimo naše vrijednosti, jeste da osjetimo sadašnjost. Ne vjeruj svemu što ti tvoj mozak govori. Sjećanje nije uvijek pouzdan narator.
Pročitajte ostale postove na blogu: www.elis.ba/blog
Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: [email protected]