Postoji neka skrivena ljepota trčanja u sitnim satima. Ulice grada imaju jednu posebnu nijansu. Tišina koja oslikava apokaliptične romane. Međutim, postoje i neke opasnosti. Za svakog redovnog maratonca, to su svakako psi lutalice. Prije mjesec dana upravo sam završavao svoju jutarnju rutinu i bio svega nekoliko minuta od svog doma kada sam preživio jednu zanimljivu situaciju. Inače sam oprezan i osluškujem okolinu. Srećom pa trčim u crnom i izgledam poput tipičnog Alipašinog krimosa, tako da mi ljudi nisu nikakva prijetnja, ali zato imam savršenu siluetu koja iritira pse.
U jednom trenutku sam primijetio u daljini jednog psa koji mi nije izgledao prijateljski. Lagano sam zastao da vidim mogu li proći pored njega, kada sam vidio da nema namjeru da se povuče, lagano sam krenuo prema nazad. Međutim ubrzo sam shvatio da mi ovaj alfa neće oprostiti što sam ga probudio. Poput brzog vlaka uputio se prema meni. Daljina od 100 metara se kroz par sekundi pretvorila u 50 metara, zatim 30 metara, sve dok se i preostali metri nisu istopili ispred mene. Ubrzo su mu se priključili i drugi upravo probuđeni drugovi. Prvo jedan, pa drugi, zatim treći i četvrti. Krenuo sam nazad pokušavajući pronaći neku ogradu ili nešto da se odbranim, međutim iz pravca kojeg sam došao pojavio se još jedan pas pored kojeg sam izgleda prošao neopaženo, nazvaćemo ga beta. Našao sam se u zasjedi. Čopor pasa me okružio poput morski pasa koji kruže oko svoje žrtve spremajući da naprave smrtonosni napad. Pokušao sam da ih uplašim, ali alfa se nije dao ustrašiti. Beta je većinom bio iza mene, dok sam pokušavao držati alfu na distancu. Nakon što sam vidio da ne djeluje strategija galame i glasne žice su popucale, pokušao sam napasti alfu, ali svaki put kada bi krenuo napasti, primijetio sam da je beta krenuo napad na mene i morao sam se vratiti u defanzivu. Iz nekog razloga sam pokušao u jednom trenutku da zastanem potpuno i poput Chris Pratta da ih umirim rukama, glumeći da ispred sebe imam male dinosaure. Ovo sranje nije uspjelo, samo su se još više približili. Tražio sam neku ogradu iza koje bih se sakrio, ali je čopor cirkularno kružio oko mene i nije mi dozvolio da napravim distancu. Čak su i male cuke u pozadini igrali svoju ulogu. Lavežom pojačavali moje otkucaje srca koji su već debelo prešli crvenu zonu. Zamišljao sam u tom trenutku da male cuke dovikuju, udri ga torbicom! Iz nekog razloga paničnu situaciju sam pokušao okrenuti na komediju. Cijeli obračun je trajao nekoliko minuta. Tu noć sam se trebao vidjeti jednom dragom osobom i sjećam se dok sam se borio za život da mi je prošla misao da najstrašnije od svega je da ću propustiti taj sastanak. Pored pucanja glasa uspio sam izmamiti i dodatni osmijeh. Prije nego se čopor kordinisao u jednom trenutku su se alfa i beta sudarili. Bilo mi je zanimljivo kako sam pronašao vremena da posmatram ovu situaciju, da izađem iz svog tijela. Stavio sam blagi osmijeh na lice i vratio se u ring znajući da nije sada trenutak za opuštanje. Znao sam da je bilo pitanje sekunde kada će me prvi ugristi ako se neko čudo ne desi…
Odjednom, poput Gandalfa iz Gospodara Prstenova koji se pojavio ispred Crnih Vrata Mordora, pojavilo se svjetlo iz daljine. Svjetlo koje se približavalo još brže nego psi ranije. Auto se pojavilo ispred mene, ovaj put potez s dva otvorena dlana je djelovao, ali vrata su bila zaključana. Srećom, dva slučajna stranca su otvorili vrata i sjeo sam na zadnje sjedište. Dim cigara je ispunjavao mali prostor skučenog auta dvojice građevinski radnika koji su se uputili na daleki put. Nikada mi nije bilo draže osjetiti miris cigare, miris sigurnosti. Na trenutak mi je prošla misao, kako bi bilo komično da me ova dva tipa sada opljačkaju. Srećom, ipak nisu. Nije više bilo mjesta za paniku. Razmijenili smo par riječi i ostavili su me par minuta niže. Zahvalio sam se i lagano uputio prema domu.
Cijeli dan je napetost ostala u meni. Tijelo je ostalo u stanju budnosti. U narednim sedmicama sam izbjegavao ovu rutu. Svaki pas, mali ili veliki, u meni je stvarao dozu napetosti. Zadnji sedmica svaki lavež ili pas u meni izaziva nemir. Nisam prestao trčati, ali sam svjesno izbjegavao svoju omiljenu rutu. Sve do danas. Nisam želio da dozvolim strahu da prevlada, da me zaustavi ispred mojih vrijednosti. Da mi oduzme omiljenu stazu. Ovaj put malo opreznije, sa malo više svjetla uputio sam se istom rutom. Znao sam i ranije za ovaj čopor pasa. Sada kada pogledam, ne krivim njih, ponašali su se u skladu sa svojim instinktima. Pronašao sam jedan muževni rozi kišobran i uputio se na lagano trčanje. Vidio sam jednog psa, i kao zadnji par sedmica, lagano sam zastao i analizirao situaciju. Nisam želio da se vratim. Nisam bio siguran je li bio jedan od njih. Laganim hodom sam prošao pored njega, stišćući rozi muževni kišobran spremajući se za napad. Odradio sam jutarnje trčanje. Nisam sreo čopor, ovaj put. Možda ćemo se sutra sresti ili prekosutra. Biću oprezniji, ali neću napustiti svoje vrijednosti zbog nekoliko kučkini skotova. U životu ćemo sresti više kučkini skotova koji će nas pokušati zaustaviti na putu života naših vrijednosti. Možemo se povući, zauvijek ili neko vrijeme. Poslije se vratimo, i sa rozim muževnim kišobranom u pesnici hrabro koračamo prema našim vrijednostima.
Pročitajte ostale postove na blogu: www.elis.ba/blog
Ensad Miljković RE&KBT Psihoterapeut & Supervizor
Ugovorite termin online psihoterapije: [email protected]